Desilo se jednom, sad više ne znam ni kada tačno ni gde (znam samo da je bila neka razmena komentara na netu, a ne sećam se pošteno ni na koju temu), u svakom slučaju udari ti neko mene po nosu komentarom da sam neonacista! Pa dobro... ako je osoba koja poštuje nemačku disciplinu, tačnost i preciznost neonacista – onda jesam, neću da se branim. E sad, ako vam nije mrsko da čitate jednog neonacistu, ja bih da kažem nešto o svom… hm… neonacističkom opredeljenju, o tome šta me je navelo da simpatišem jedan tako gnusni pokret.
Svi
znamo da je Nemačka jedna jako razvijena i jaka država. Sviđalo
nam se to ili ne – tako je. E, pa meni je lično fascinantno to
kako im je uspelo da posle pada na dno, posle žestokog poraza, dođu
dotle. Pobogu, pa Berlin je posle II svetskog rata gotovo sravnjan sa
zemljom!
Poveli
su jedan strašan rat. Nema potrebe sad opisivati njihova zverstva
tokom tog rata, o tome svi znaju dovoljno, svrha ovog teksta nije da
pišem o njihoim zverstvima (sad bi autor ONOGkomentara verovatno
rek’o da je to zato što podržavam ta zverstva jer sam neonacista,
ali računam da su ljudi koji će čitati ovo pametniji od njega).
Dakle,
poveli su jedan strašan rat, vođeni bolesnim idejama sa bolesnom
ambicijom da te ideje ostvare, i – izgubili. Kapitulacija. Raspad.
Dno. I šta su oni uradili? – Seli pa rekli: „Mi od ovoga nikada
nećemo moći da se oporavimo?“ Plakali nad ruševinama? Uzdali se
u Boga skrštenih ruku? – Ne. Nego su rekli: „Au, kakav nered,
valja nam što pre početi sa raščišćavanjem ako mislimo da ga
sredimo.“ Mogli su da sede i vode beskrajne razgovore o tome ko je
kriv za katastrofu, kao mi što bismo na njihovom mestu, ali nisu. I
tako korak po korak za relativno kratko vreme ponovo došli na vrh.
Skoro je ovde bio jedan tekst o Japancima i njihovim „vaskrsenjima“.
Pa eto, kad već pominjemo ono što je bilo posle II svetskog rata,
da kažemo da su i Japanci bili na strani koja je izgubila rat. Na
njih je atomska bomba bačena, samo to je dosta da ih više nego
žestoko osakati. A eto, ni oni nisu seli i kukali, nego uzeli da
polako popravljaju šta se popraviti može. I, kao i Nemci, došli na
vrh.
A
uzmite sad jedan primer iz skorašnje istorije Srba čije poglavlje
još traje. Imali smo 90-te, bili su ratovi, inflacija, bio je
Slobodan Milošević. Makli smo Slobodana (na moje veliko
iznenađenje, mislila sam da mi ne umemo da se organizujemo,
pobunimo, i izguramo do kraja nešto tako, ali uspeli smo). I umesto
da posle toga kažemo: „Dobro, ’ajde sad da radimo, da probamo da
popravimo štetu“, šta mi radimo? – Ništa, kukamo kako su 90-te
za sve krive, kako nas je to strašno osakatilo i nikako ne možemo
da saniramo posledice, krivimo Miloševića, krivimo ovog, krivimo
onog, bavimo se napadima i odbranama ratnih zločinaca... A šta bi
Japanci i Nemci uradili? Pa rekli bi: „Dobro, bilo je šta je bilo,
ne služi nam na čast kao narodu, al šta nam sad to vredi, dajte da
se saberemo pa da vidimo šta može da se uradi ovde, ta borili smo
se za priliku da popravimo stvari, izborili smo se, ’ajdmo sad
dalje.“ Ali ne, mi izašli iz jednog haosa pa napravili drugi, a
kao nacionalni hobi nam dođe da pametujemo ko je kriv za haos. Da su
Nemci seli pa pametovali kako je Hitler kriv za njihov pad i kako oni
sad tu malo šta mogu da urade jer posledice su nepopravljive, ne bi
postigli ni pola onoga što su postigli.
A
mi ne samo da nam je hobi da pametujemo ko je kriv za naš haos, nego
mnogo volimo da pametujemo kako smo i tako haotični zapravo bolji od
drugih, pa i od tih prokletih Nemaca. Šta njima vrede novci kad rade
po ceo dan? Tamo bre komšija komšiju ne poznaje. Rintaju ko
sumanuti. Izvinite, ali i ja bih rado rintala ko sumanuta ako će
neko pošteno da mi plati za to, po zasluzi, i ako ću ja onda od tih
para, kad uzmem odmor, moći da priuštim sebi putovanje gde hoću,
ako ću moći kad odem u nabavku da kupim hranu ko čovek a ne da se
čudom čudim koliko je hrana skupa i šetam među rafovima sa
digitronom računajući imam li para za osnovne namirnice i šta
moram da vratim od onoga što sam uzela jer nemam da platim sve, ako
ću moći da sebi kupim pristojan auto, pa na kraju krajeva ne mora
ni auto, vozila bih se i autobusom ili tramvajem, tamo su ljudi jako
pristojni u javnom prevozu, ulaze jedan po jedan, izlaze isto tako,
niko nikoga ne gura i ne staje mu na put. I to rintanje zapravo
uopšte nije sumanuto, samo je isuviše organizovano za našu sklonst
ka lenjosti i haotičnosti. Imaš lepo radno vreme, treba da dođeš
u određeni sat, ne smeš da kasniš, istina, ali niko pak nema pravo
ni da te zadrži posle ordređenpg sata, ako se radno vreme završava
u pet, ti u pet ustaješ i ideš, tačka! Ako ti i traže da ostaneš
duže, plate ti za to. Meni to zvuči fer, nipošto mi ne liči na
neko izrabljivanje. Ali neeee, mi smo bolji, oni su ludaci opsednuti
vremenom. Dobro, neka nam/vam bude, neka su ludaci, ali tazmislite
još jednom ko je tu lud.
Ja
Nemcima skidam kapu koju nemam, odajem im priznanje, divim se
njihovom poštovanju reda, spremnosti da rade i spremnosti da rad
nagrade, divim se sposobnosti organizovanja i spremnosti da se red
poštuje, divim se njihovoj auto-indistriju bre, ona je oličenje
svega ovoga što sam navela: red, rad, organizacija, preciznost,
kvalitet, posvećenost i najmanjim detaljima, rad dok se ne do
savršenstva ne dovede ono na čemu se radi!I nemojte mi o Angeli
Merkel, Evropskoj uniji, bombardovanju ’99-te i ostalim takvim
temama, ovde nije uopšte reč o tome, to je valjda jasno. Ako nije,
onda ne znam šta da vam radim, da pišem dalje neću, već sam se
dosta rasplinula, gađajte me posred face komentarima da sam
neonacista, izrod, da zbog takvih ko ja ova zemlja i njena tradicija
propadaju jer nam je sve strano lepše i bolje, jer se zlikovcima
divimo. Ako će da vam bude lakše, kažite sve to, ali da znate, ako
to kažete, znači da uopšte niste razumeli o čemu sam pričala.
Milen Dođavola
Нема коментара:
Постави коментар