Kad god se
pomenu Japan i Japanci, uvek se setim Feniksa, jer oni se zaista mogu uporediti
sa njim. 1945. godine Ameri su sravnili sa zemljom dva japanska grada; za
kratko vreme bili su back in the saddle, gradovi ponovo izgrađeni i naseljeni,
katastrofa skoro pa zaboravljena.
Nakon toga sve
je bilo (relativno mirno) do marta 2011. godine dok raznorni zemljotres i još
razorniji cunami nije pogodio Japan. Zemljotresi su za njih mačji kašalj, s tim
bi se izborili i preživeli, ali taj kobni talas zadao im je prejak udarac,
skoro pa da ih je nokautirao. Zemljotres i cunami doveli su do toga da je u
jednoj od nuklearnih elektrana Fukušima procureo reaktor, i tako im je po drugi
put zapretila nuklearna katastrofa čije će se posledice osetiti godinama
kasnije.
Zamislimo sada
kako bismo mi Srbi reagovali da smo na njihovom mestu. Za početak bismo, po
navici, psovali boga i njegovu majku i oca i nerođenu decu, a možda čak i onu
rođenu. Zatim bi pojedini primerci Srba koji su već do 8 ujutru nategli dva
litra domaće brlje koja sidu i rak samo što ne leči (čitaj upropasti sve moguće
da dotične boljke ni nemaju šta da napadnu, pa se jadne sklupčale u nekom
najskrivenijem uglu do koga rakija ne dopire) izasli u dvorište ili na sred
puta i izazivali tog istog boga da izađe na megdan...ako sme. U celokupnom tom
metežu svojski bi se potrudili da pokradu sve što mogu, bez obzira da li im je
potrebno ili ne, a takođe bi se svojski potrudili da baš komšijina imovina i
stoka propadne kako komšija ne bi imao od čega da živi, u slučaju da preživi
katastrofu. Kada već primerak SrBskog čoveka shvati da mu spasa nema, moliće
onog istog boga koga je do malopre psovao i izaziva o na dvoboj da spasi njega
ili njegove najmilije...ili makar samo njega, najmilije će opet da napravi.
Danas, dve
godine nakon razornog cunamija i skoro pa nuklearne katastrofe, Japan se vraća
normali. Šteta je skoro pa u potpunosti popravljena, opasnost od radijacije
smanjena na minimum, i Japanci su nastavili da žive svojim životom, a naravno,
nastavili da daju donacije Srbiji, jer bez tih donacija ne bismo ni znali za
njih. A šta i kako bismo mi uradili? Pa prvo bismo se jedno desetak godina
kleli da je sve to teorija zavere i da su to Amerikanci izazvali svojim HAARP
sistemom koji su instalirali kod Barajeva (ili Batajnice) i chemtrailsom, i
uporno pokušavali to da dokažemo nakon slave ili slične proslave, sa količinom
od 4 promila alkohola u krvi. Onda bismo ćutali nekih 5 godina nakon toga i
konačno, 15 godina nakon nuklearne katastrofe rešili bismo da je (možda) vreme
da se ta šteta popravi. Onda bi krenuli namešteni tenderi, pa bi bili oboreni,
pa novi namešteni tenderi, pa bi bili oboreni dok na kraju neko ne dobije
tender, pokrade pare i pobegne. I sve tako u narednih 15 godina, dok Japanski
volonteri ne dođu da reše stvar.
I tako ja
ustanem kao vampir u 8 ujutru, pošto sam je l'te, prespavala skoro ceo
prethodni dan, otvorim fejs i vidim sledeći link. Japanski volonteri
dolaze da čiste sprske deponije. Really?!?!?!? Zar nam još i to treba, da se do
te mere brukamo pred svetom?!?! Da ne znamo da otpad ide u kontejner a ne u
reku/potok/prvu slobodnu njivu/preko terase u dvorište gde se deca igraju, pa
su nam potrebni volonteri iz celog sveta da čiste naše uloške, pelene, paklice
cigareta, opuške, krvave flaše iz kafanskih tuča?! Da ne znamo da se stari
aparati nose na posebno uređeno mesto za odlaganje starih kućnih aparata, u
narodu poznato kao otpad?! Ma jok bre, gde je najlakše, tu se izbaci. Uostalom,
koji će andrak nama kante i kontejneri, lepo to gurnes u reku ili polomiš, đubre
se baca gde stignes.
Ponekad se
obradujem kada čujem da su srpski intelektualci (koji, naravno, ne žive u
Srbiji) postigli ovo ili ono i pomislim da možda zapravo ima nade za nas. Onda
me ovakve situacije naglo bace u realnost i setim se da, dok god se ne naučimo
nekim osnovnim stvarima i osnovnoj kulturi, nade za nas neće biti, makar živeli
mi još jedan milenijum.
Čuvajmo
prirodu jer priroda čuva nas!
Nevena Živković
Нема коментара:
Постави коментар