петак, 21. фебруар 2014.

Šta je to uopšte hejter?

Pre nekoliko godina mene su zvali hejterom. Nisam se bunila. Nema veze. Pod tim se podrazumevala osoba koja kad sve obuzme euforija i radost baca zajedljive komentare. Grubo rečeno, naravno, nije ovo nikakva precizna definicija. Nije ni tačna, uostalom. Taj hejter od pre nekoliko godina nije mrzeo sve na svetu i bio mrgud 24 sata dnevno. Negodovao je na neke stvari koje obuzimaju mase, ali samo kad masa preteruje. Baš preteruje. Potpuno izgubi kompas.
Recimo... recimo... neka bude, neka bude... Božić. Svi znamo šta je Božić, sedmog januara Srbi pravoslavne vere to obeležavaju, idu u crkvu, spremaju lepu trpezu, poštuju neke običaje. Nekadašnjem hejteru je sve dotle u redu. On se ne mršti što većina ljudi slavi Božić. On počne da se mršti kad sve to počne da liči na besmisleno alkoholisanje i prežderavanje, nacionalističko klanje i ratnu pucnjavu. Međutim, čini mi se da se sad pojavila neka nova vrsta hejtera. Oni krenu sa mrštenjem i negativnim komentarima mnogo brže, i ubace mnogo toga što nema preterano veze sa temom.

Pravoslavni Hrišćani danas slave Božić.... hejt! ko još ide u crkvu, crkva je lopovska institucija, tamo su šljamovski popovi! Ma ko još veruje u Boga, to sve zaostalo! Jeb’o vas Julijanski kalendar!
(a onaj pređašnji hejter sluša to i čita i ništa mu nije jasno)

Otvaranje OI... hejt! Kol’ko para potrošeno na ovo! Jeb’o vas Putin!
(a onaj pređašnji hejter sluša to i čita i pita se hoće li neko prokomentarisati samu ceremoniju i pomenuti neke zimske sportove koje voli da gleda)

Planiram da idem da glasam, jeste da su svi svinje, ali ovi... hejt! Kakvi glasanje! Stvarno ćeš da ideš!? Boli me dupe za glasanje! Neću da učestvujem (mada vrlo rado učestvujem u bistrenju politike), lopovi! Boli me dupe ko je na svlasti! Ionako ništa ne mogu da promenim! Ti si budala!
(a onaj pređašnji hejter sluša to sluša i čita i pita se što mora da se viče ovoliko, majku mu )

Eto, samo nekoliko primera, dovoljno je da se uoči razlika između onih čiji hejt ima neku poentu i nije tako radikalan, i onih čiji je hejt – hejt radi hejta, čisto da pokažu kako nisu kao svi, kako su oni iznad svih dešavanja, kako su spoznali kakvo je govno ovaj svet bolje od drugih. Oni hejtuju sve i svakoga. Ne biraju. Mogu iz suve drenovine hejt da izvuku.

Milen Dođavola

субота, 15. фебруар 2014.

1000 zašto, nijedno zato

Zašto dozvoljavamo da nam ispiraju mozak svakakvim izlizanim i ofucanim političkim propagandama?

Zašto i dalje dozvoljavamo da nas ovcama prave ljudi u čije smo se namere i rad uverili...više puta?

Zašto padamo na lažna obećanja i verujemo u bezočne laži koje nam serviraju svi odreda?

Zašto i dalje (pro)dajemo glasove istim ljudima koji nas neminovno vode u propast?

Zašto dozvoljavamo da nas ucenjuju sitni političari i još sitnije duše?

Zašto smo se jeftino prodali za radno mesto?

Zašto nam se raspadaju škole, bolnice i sistemi vrednosti?

Zašto padamo na testovima osnovnog i opšteg obrazovanja?

Zašto je bitno imati diplomu, ali ne i steći znanje?

Zašto padamo na ispitima iz humanosti?

Zašto nam svi pričaju kako nema para u državi, a bacaju se na nepotrebna kola, ručkove i izbore?

Zašto je nemoguće ostvariti osnovnu zdravstenu zaštitu?

Zašto se na svakom ćošku oseća uticaj (krupnih i sitnih) kriminalaca?

Zašto se kriminalci ne kažnjavaju u skladu sa onim što su uradili?

Zašto je nastala tolika mržnja prema onome ko iole odstupa od onoga što je nametnuto kao normalno?

Zašto se ništa (konkretno) ne preduzima u vezi opšteprisutnog vršnjačkog nasilja?

Zašto je nastala tolika netrpeljivost prema svemu i prema svakome?

Zašto se kunemo u pravoslavlje, a kršimo sve hrišćanske vrednosti?

Zašto se kunemo u patriotizam i Kosovo, a prodali smo ga za par patika?

Zašto država ne ispuni ono što stalno obećava?

Zašto nikako da kažemo DOSTA BRE VIŠE?!


Nevena Živković

среда, 22. јануар 2014.

Хејтери

Докле ћеш ти, мали човече, да мрзиш све око себе? И то без обзира на то да ли је добро или лоше. Не, битно је да мрзиш и да "бацаш хејт".
Преподне мрзи себе, од подне цео свет. Ти, мали човече, спаваш до подне, тако да не стигнеш да мрзиш себе, али зато поподне, уз кафицу, куцкаш по тастатури, куцкаш и мрзиш цео свет.
Твоји коментари на друштвеним мрежама су ватрени. Људе не виђаш тако често уживо.


Оп! Ови као асфалтирали неки пут? Хм... па да,     људи немају посла, а они асфалтирају путеве тамо неке. Срамота!

Који бре Цезар Милан? Позер! Гле што је избелио зубе! Комплексаш!

Аха! Ево ова се залаже за креационизам, глупача! Затуцана! Нема појма! Да ли је она ишла у школу уопште?

Хаха! Вучић 'оће да буде к'о Путин, види бога ти! Хахахаха!

Шта ови вегани више тртомуде овде! Једите бре траву!

Шта ће вам толика игралишта?

А онда избациш линк са Мими Оро и Сес, па опет јово-наново.



Итд, итд...

Тако ти куцкаш и куцкаш коментаре, мали човече, седиш у својој соби и критикујеш. Све знаш, препаметан си.

Луда Мушица

субота, 16. новембар 2013.

Muzika devedesetih



Neću da pišem tekst o muzici devedesetih na ovim prostorima. To je svima poznato. Zapravo, ne nameravam ni da napišem tekst u pravom smislu te reči. Biću kratka. Navešću spisak pesama koje su bile jako popularne u Velikoj Britaniji 90-tih godina. Spisak popularnih pesama sa ovih prostora je valjda svima poznat, pa ako nekoga ne mrzi neka uporedi, čisto da vidi u kolikoj meri muzika nastala u isto vreme ali na dva različita prostora može da se razlikuje. Kao da je nastajala na dve različite planete. Usput, možda neko čuje nešto što još nije, mada ne verujem, pa otkrije nešto novo.
Evo ovako:
1. Depeche Mode – Walking in my shoes
2. Depeche Mode – Home
3. Depeche Mode – It’s no good
4. Oasis – Supersonic
5. Oasis – Wonderwall
6. Oasis – Champagne Supernova
7. Oasis – Stand by me
8. Radiohead – Creep
9. Radiohead – Street spirit ( Fade out)
10. Radiohead – Karma Police
11. Radiohead – Paranoid android
12. Suede – So young
13. Suede – Film star
14.The Stoneroses – Love spread
15. Travis – Why does it always rain on me
16. The Cure – Friday I’m in love
17. Blur – Girls&boys
18. Blur – Country house
19. Blur – Charmless man
20. Blur – Song 2
21. The Verve – This is music
22. The Verve – Bitter sweet symphony
23. The Verve – The drugs don’t work
24. The Verve – Sonnet
25. Supergrass – Sun hits the sky


Stajem. Dosta je. Deset bendova, dvadeset pet pesama, i to baš popularnih u to vreme, nisam htela da pominjem iole manje popularne bendove i pesme (taj spisak bi bio beskrajan, ali ovde mu nije mesto). Ovo je ono što je slušao narod. Sad se setite šta je kod nas slušao narod.
Da napomenem da su redni brojevi stavljani onako, ne treba ih shvatati ko znak nekakvog rangiranja, ovo nije nekakva moja lična top lista.

Milen Dođavola

петак, 1. новембар 2013.

„Volim da čitam“ nekad i sad



Beše skoro sajam knjiga u Beogradu.Naravno, nisam mogla da odem, kao i toliko godina do sad, to se nije promenilo. Ali promenilo se nešto drugo. Naime, baš me briga što nisam mogla. Kako je do toga došlo? Kako je nekoga ko je ranije kmečao kad ne može na sajam, a ako i može kmečao je što nema para skoro ništa da kupi, postao poprilično nezainteresovan za taj sajam? Zapitala sam se da li sam se to ja promenila? Lako sam došla do zaključka da nisam. I dalje volim knjige, i dalje sanjam o kućnoj biblioteci od najmanje 50 kvadrata, i dalje kmečim što nemam para da više kupujem knjige, to sam ista ona ja od pre, ali knjižare, sajmovi knjiga, izdavaštvo, čitaoci – nisu kao pre.
Eto, uđem nekad u knjižaru, onako, razgledanja radi, da malo mučim sebe što ne mogu ništa da kupim. Dakle uđem, i vidim gomilu ispovesti, iz harema, iz javnih kuća, iz Vatikana; vidim gomilu naslova koji jasno kažu da je u knjizi posredi neka misterija, teorija zavere, nešto što moćnici skrivaju; vidim gomilu knjiga za samopomoć, pozitiivno mišljenje, snaga volje; vidim gomilu naslova koji nude najviše 10 koraka kako da zaradite milion, osvojite muškarca, udate se, postignete orgazam, unapredite seksualni život; vidim gomilu knjiga iz oblasti astrologije; vidim gomilu preporuka za neko bilje, zelje, trave; i vidim tamo negde ponekog klasika. I izađem. I čak mi ni za klasike ne bude krivo jer mogu da nađem mnogo bolja izdanja na limundu ili kupindu, doduše polovna, ali mogu se naći izuzetno lepo očuvane knjige. I ne bude mi krivo što nemam para da bilo šta od onoga što sam videla kupim. Onda odem u biblioteku da pozajmim šta želim i šta mi treba. I dok čekam da mi nađu knjige koje sam tražila gledam okolo, a ono naslovi istog tipa ko oni kojima su preplavljene knjižare. Čekam dalje (uvek čekam dugo, kao da tražim nešto što čuvaju na tavanu!), pa nastavljam da gledam okolo. Ulaze neke devojke i žene, nafrakane, pomislio bi čovek da su pošle da nastupe na pinku, ali one, eto, došle u biblioteku, grabe se za sve te naslove, naročito za one koji obećavaju samopomoć i osvajanje muškarca u pet koraka, kao i za senzacionalne ispovesti i nešto što su sigurno vikend-romani, samo podignuti na malo viši nivo. Kao. Donesu mi knjige s tavana, odem kući, upalim tv, a tamo ova novinarka s pinka izdala knjigu, ona manekenka izdala knjigu, neka starleta isto, neka što je ništa ali je ljudi znaju takođe ušla u spisateljske vode... Izveštaj sa sajma knjiga, pomenute persone tamo prisutne, potpisuju knjige, govore o svojim delima... jeste, kažu nešto i o zanimljivim izdanjima iz oblasti stručne literature, pomenu neke savremene pisce koji zvuče zanimljivo, ali nekako ne bude dovoljno da zakmečiš što nisi tamo. Ugasim tv, uključim kompjuter, odem na limundo ili kupindo, filtriram pretragu da mi ne iskače mnogo gore pomenutih naslova, i nađem nešto što zaista poželim da kupim. Pa kmečim što nije skupo, a ja ipak nemam para. I radujem se. Lepo je kad imam za čime da kmečim.
I tako. Ranije kad ti neko kaže da voli da čita, da ga zanima književnost, da kupuje knjige, da posećuje biblioteke, pomisliš da sigurno vredi upoznati tu osobu, da saznaš šta voli da čita, možda voli i razume se u nešto što i tebe interesuje ali ne znaš mnogo o tome pa bi mogao da te uvede u tu oblast. Eto, ja bih volela da malo više čitam SF literaturu, ali se ne razumem u tu oblast, ne znam koji pisci i knjige bi mi odgovarali. A možda čitate iste knjige pa možete da razmenite utiske. A možda i nemate isti ukus pa možete malo da raspravljate (što baš moramo da poštujemo ono da se o ukusima ne raspravlja, pa nećemo motkama da raspravljamo, razgovaraćemo prosto o tome zašto ja volim ovo a neko drugi ono bez namere da menjamo jedno drugom ukus). Međutim, kad danas neko kaže da se interesuje za knjige i književnost, nekako nisi siguran da pod tim podrazumeva isto što i ti. Možda misli na horoskop, knjige za samopomoć, instant savete za poboljšanje kvaliteta života, skandalozne ispovesti i misterije koje imaju za cilj da drže pažnju samo zato što su misterije i zavere bez nekih pretenzija da to bude umetnost. I onda kad kažu da je interesovanje međ’ narodom za knjige velika, prvo pomisliš da je to dobro, a onda se setiš da možda i – nije. Nije bitno samo da se čita, bitno je i šta se čita. Sudeći po naslovima i piscima koji se najviše čitaju, možda je bolje da se i ne čita uopšte.


Milen Dođavola

недеља, 27. октобар 2013.

FKCZ vs PFK




„1968. bili smo prvaci Srbije!“
„1971. bili smo prvaci Evrope!“
„A mi smo 1991. osvojili Kup!“
„E pa mi smo te – i – te godine postigli ovo – i ono!“
...a od kraja '90. pa do dana današnjeg ste postigli šta? Osim što ste načisto pukli, niste postigli ništa, ni na nivou svojih klubova, niti na nivou reprezentacije (jer, podrazumeva se, 98% reprezentativaca čine igrači Zvezde i Partizana, i to oni čiji su mama i tata neko i nešto, dok ostali smrtnici greju klupe i skupljaju lopte).
Da se razumemo, pričam konkretno o fudbalu, jer smo tu najuspešniji kad se radi o pranju para i uzimanju mita, ali najmanje uspešni kad treba da se igra. Doduše, nismo mi, već dotični fudbaleri (da li da stavljam navodnike ili ne pitanje je sad). I to, opet, ne svi, već konkretno fudbaleri Partizana i Zvezde. I opet, ne svi, već prvotimci, jer, zna se, moraš da imaš tetku da bi ušao u prvu postavu dotičnih timova. Nije bitno što imaš dve leve noge i što ne umeš da šutneš loptu, bitno je da imaš tetku...dobro, mogu tu nešto da urade i teča i strina i ujna, ali tetka je najbitnija.
Molim vas, poštedite me imenovanja tih – i – tih „kvalitetnih“ igrača jer da su dovoljno kvalitetni, ne bi bili tu gde jesu i ne bi nas brukali na nivou reprezentacije. Sa druge strane, oni koji zaista vrede već su odavno zapalili i igraju za velike klubove i velike svote, a ne kukaju kako im je teško jer nemaju šampone i sapune. I poštedite me navođenja godina FKCZ vs PFK kad je Zvezda/Partizan osvojila ovo i ono, a ovoliko im je falilo da osvoje i ono, jer to je period kada se možda zaista i igralo. Sada, to je samo period busanja u grudi i sećanja na uspehe i prave igrače i kukanja kako nisu dobri treneri, selektori, predsednici i ostali poltroni mafijaš...pardon, fudbalskih saveza.
Ukoliko umete da igrate, igrajte, dajte sve od sebe, pokažite da zaslužujete da budete tu gde jeste. Ukoliko ne umete, pustite one koji umeju, ne trošite živce svojim pravim navijačima i iznad svega, ne brukajte ih. Da li je bolje „igrati“ za klub pun maminih i tatinih smotanih manekena i to po naređenjima istih mama i tata, ili je bolje igrati za neki ne tako zvučni klub, ali zato mnogo bolji i kvalitetniji kada je u pitanju utakmica? Nego, kako ćete onda biti u centru pažnje na splavovima i estradi ako ne igrate za Zvezdu ili Partizan, i kako ćete onda moći da se hvališete kako igrate za „najbolji klub“ u Srbiji (najbolji malo morgen). Sreća pa nikada nećete doživeti da budete uzor klincima kao vaše starije kolege, jer, da budemo iskreni, šta bi današnja deca mogla od vas da nauče, osim da budu bahata i nevaspitana...
„E, za koga navijaš, za Zvezdu ili Partizan?“
„Pa za Mančester, podrazumeva se.“


Nevena Živković

четвртак, 17. октобар 2013.

Siromaštvo




Danas je 17. oktobar, dan borbe protiv siromaštva. Niko to ne zna, niko ne prati, i ja sam sasvim slučajno taj datum videla na internetu.
Dakle, gde smo? Gde je svet, gde je Srbja?
...Moja baba (koju stalno citiram) je pre više godina čula jednog popa kako, dok sveti vodicu izgovara ove reči "Koj ima da ima, koj nema, da mu se uzne i onoj što ima" - babina interpretacija biblijske priče o talantima. Ja sam joj milon puta objašnjavala da to nema veze sa parama, imanjem, zlatom i uopšte ni sa kakvim materijalnim dobrima, već sa nečijim talentima/veštinom koja, ako se ne razvija, odumre sasvim.
Da li sam bila u pravu?
Kako vreme prolazi, sve mi se više čini kako je ipak moja baba bila u pravu.
Dok obični ljudi postaju sve siromašniji, srednje klase skoro da i nema, pa je i njima nametnut ovaj porez na plate od preko 100 hiljada (da, da, ja te ljude svrstavam u srednju klasu!), bogata manjina se sve više bogati. Gomilaju novac, dok neki jedva preživljavaju.
Kada pričam pojedinim prijateljima da sam na studijama, kada se plati stan i računi, živela sa 5 hiljada mesečno, niko mi ne veruje, ali je tako. Kako sam živela, ni meni nije jasno. Roditelji su mi jednom nedeljno slali torbu sa hranom, tako da se sastavljao kraj sa krajem. Dešavalo se i to da sam često morala da jedem samo slatko iz tegle, jer nemam novca za hleb, ili da kuvam "klin čorbu" od šargarepe, paprike i još koječega, šta nađem u frižideru. Dešavalo se da moram da odlučujem da li ću da kupim hleb ili kafu, pa onda kupim hleb i razmišljam kod koga od mojih, takođe švorc, prijatelja da odem na kafu. Pošto sam malo luckasta, dešavalo se više puta da ustanem ujutru i plačem jer nemam kafe niti mogu da uzmem iz prodavnice na veresiju, jer neću moći da je platim. Grebala sam se za tu kafu, grebala se za cigare, za ručkove i večere u menzi i tako dalje.
Za sve to vreme, moji roditelji su kod kuće takođe jeli klin čorbe, za novu godinu bez torte, za dvadeset pet godina braka bez pristojnog ručka, a kamo li torte, u dugovima do guše.
Za sve to vreme niko nije pitao ni mene, a ni moje roditelje kako nam je. Svi ti rođaci, prijatelji, komšije, koji su tu uvek bili kada smo bili u dobroj situaciji, kojima smo uvek pomagali, koji su bili kod nas kad god im zatreba... niko, niko nije ni pitao kako se snalazimo, da li nam treba pomoć.
Sada, kada je sve to iza nas, kada sam završila fakultet, kada opet imam šansu da nekome pomognem ili budem od koristi, sada me opet svi poznaju, pričaju samnom bog zna kako kad me sretnu na ulici, javljaju se, zovu u goste... a nekada su okretali glavu; verovatno im je smetala moja stara odeća.
Jedina osoba koja me je uvek dočekivala sa osmehom - iako ništa ne nosim u kesi, iako nikakvu korist nije imala od mene - pričala samnom, podržavala me, pomagala mi, nije dočekala da diplomiram.

Sva ta muka je iza mene. Bilo - ne povratilo se! Ali još ima ovakvih kao ja, osvrnite se oko sebe, svi slično živimo ili smo živeli. Ako niko ne želi da nam pomogne, pomozimo bar sami sebi.
Hvala unapred!


Mad Fly