субота, 16. новембар 2013.

Muzika devedesetih



Neću da pišem tekst o muzici devedesetih na ovim prostorima. To je svima poznato. Zapravo, ne nameravam ni da napišem tekst u pravom smislu te reči. Biću kratka. Navešću spisak pesama koje su bile jako popularne u Velikoj Britaniji 90-tih godina. Spisak popularnih pesama sa ovih prostora je valjda svima poznat, pa ako nekoga ne mrzi neka uporedi, čisto da vidi u kolikoj meri muzika nastala u isto vreme ali na dva različita prostora može da se razlikuje. Kao da je nastajala na dve različite planete. Usput, možda neko čuje nešto što još nije, mada ne verujem, pa otkrije nešto novo.
Evo ovako:
1. Depeche Mode – Walking in my shoes
2. Depeche Mode – Home
3. Depeche Mode – It’s no good
4. Oasis – Supersonic
5. Oasis – Wonderwall
6. Oasis – Champagne Supernova
7. Oasis – Stand by me
8. Radiohead – Creep
9. Radiohead – Street spirit ( Fade out)
10. Radiohead – Karma Police
11. Radiohead – Paranoid android
12. Suede – So young
13. Suede – Film star
14.The Stoneroses – Love spread
15. Travis – Why does it always rain on me
16. The Cure – Friday I’m in love
17. Blur – Girls&boys
18. Blur – Country house
19. Blur – Charmless man
20. Blur – Song 2
21. The Verve – This is music
22. The Verve – Bitter sweet symphony
23. The Verve – The drugs don’t work
24. The Verve – Sonnet
25. Supergrass – Sun hits the sky


Stajem. Dosta je. Deset bendova, dvadeset pet pesama, i to baš popularnih u to vreme, nisam htela da pominjem iole manje popularne bendove i pesme (taj spisak bi bio beskrajan, ali ovde mu nije mesto). Ovo je ono što je slušao narod. Sad se setite šta je kod nas slušao narod.
Da napomenem da su redni brojevi stavljani onako, ne treba ih shvatati ko znak nekakvog rangiranja, ovo nije nekakva moja lična top lista.

Milen Dođavola

петак, 1. новембар 2013.

„Volim da čitam“ nekad i sad



Beše skoro sajam knjiga u Beogradu.Naravno, nisam mogla da odem, kao i toliko godina do sad, to se nije promenilo. Ali promenilo se nešto drugo. Naime, baš me briga što nisam mogla. Kako je do toga došlo? Kako je nekoga ko je ranije kmečao kad ne može na sajam, a ako i može kmečao je što nema para skoro ništa da kupi, postao poprilično nezainteresovan za taj sajam? Zapitala sam se da li sam se to ja promenila? Lako sam došla do zaključka da nisam. I dalje volim knjige, i dalje sanjam o kućnoj biblioteci od najmanje 50 kvadrata, i dalje kmečim što nemam para da više kupujem knjige, to sam ista ona ja od pre, ali knjižare, sajmovi knjiga, izdavaštvo, čitaoci – nisu kao pre.
Eto, uđem nekad u knjižaru, onako, razgledanja radi, da malo mučim sebe što ne mogu ništa da kupim. Dakle uđem, i vidim gomilu ispovesti, iz harema, iz javnih kuća, iz Vatikana; vidim gomilu naslova koji jasno kažu da je u knjizi posredi neka misterija, teorija zavere, nešto što moćnici skrivaju; vidim gomilu knjiga za samopomoć, pozitiivno mišljenje, snaga volje; vidim gomilu naslova koji nude najviše 10 koraka kako da zaradite milion, osvojite muškarca, udate se, postignete orgazam, unapredite seksualni život; vidim gomilu knjiga iz oblasti astrologije; vidim gomilu preporuka za neko bilje, zelje, trave; i vidim tamo negde ponekog klasika. I izađem. I čak mi ni za klasike ne bude krivo jer mogu da nađem mnogo bolja izdanja na limundu ili kupindu, doduše polovna, ali mogu se naći izuzetno lepo očuvane knjige. I ne bude mi krivo što nemam para da bilo šta od onoga što sam videla kupim. Onda odem u biblioteku da pozajmim šta želim i šta mi treba. I dok čekam da mi nađu knjige koje sam tražila gledam okolo, a ono naslovi istog tipa ko oni kojima su preplavljene knjižare. Čekam dalje (uvek čekam dugo, kao da tražim nešto što čuvaju na tavanu!), pa nastavljam da gledam okolo. Ulaze neke devojke i žene, nafrakane, pomislio bi čovek da su pošle da nastupe na pinku, ali one, eto, došle u biblioteku, grabe se za sve te naslove, naročito za one koji obećavaju samopomoć i osvajanje muškarca u pet koraka, kao i za senzacionalne ispovesti i nešto što su sigurno vikend-romani, samo podignuti na malo viši nivo. Kao. Donesu mi knjige s tavana, odem kući, upalim tv, a tamo ova novinarka s pinka izdala knjigu, ona manekenka izdala knjigu, neka starleta isto, neka što je ništa ali je ljudi znaju takođe ušla u spisateljske vode... Izveštaj sa sajma knjiga, pomenute persone tamo prisutne, potpisuju knjige, govore o svojim delima... jeste, kažu nešto i o zanimljivim izdanjima iz oblasti stručne literature, pomenu neke savremene pisce koji zvuče zanimljivo, ali nekako ne bude dovoljno da zakmečiš što nisi tamo. Ugasim tv, uključim kompjuter, odem na limundo ili kupindo, filtriram pretragu da mi ne iskače mnogo gore pomenutih naslova, i nađem nešto što zaista poželim da kupim. Pa kmečim što nije skupo, a ja ipak nemam para. I radujem se. Lepo je kad imam za čime da kmečim.
I tako. Ranije kad ti neko kaže da voli da čita, da ga zanima književnost, da kupuje knjige, da posećuje biblioteke, pomisliš da sigurno vredi upoznati tu osobu, da saznaš šta voli da čita, možda voli i razume se u nešto što i tebe interesuje ali ne znaš mnogo o tome pa bi mogao da te uvede u tu oblast. Eto, ja bih volela da malo više čitam SF literaturu, ali se ne razumem u tu oblast, ne znam koji pisci i knjige bi mi odgovarali. A možda čitate iste knjige pa možete da razmenite utiske. A možda i nemate isti ukus pa možete malo da raspravljate (što baš moramo da poštujemo ono da se o ukusima ne raspravlja, pa nećemo motkama da raspravljamo, razgovaraćemo prosto o tome zašto ja volim ovo a neko drugi ono bez namere da menjamo jedno drugom ukus). Međutim, kad danas neko kaže da se interesuje za knjige i književnost, nekako nisi siguran da pod tim podrazumeva isto što i ti. Možda misli na horoskop, knjige za samopomoć, instant savete za poboljšanje kvaliteta života, skandalozne ispovesti i misterije koje imaju za cilj da drže pažnju samo zato što su misterije i zavere bez nekih pretenzija da to bude umetnost. I onda kad kažu da je interesovanje međ’ narodom za knjige velika, prvo pomisliš da je to dobro, a onda se setiš da možda i – nije. Nije bitno samo da se čita, bitno je i šta se čita. Sudeći po naslovima i piscima koji se najviše čitaju, možda je bolje da se i ne čita uopšte.


Milen Dođavola