Manje
selo, veće selo, grad, sve je to isto. Grad nije ništa drugo do zbir
nekoliko desetina sela otprilike, svaki deo grada, svaka zgrada je
jedno selo. Bar u Srbiji. Van nje nisam išla, o drugim zemljama znam
samo ono što mi pričaju i što čitam, ali najbolje je pričati o
onome čega smo lično deo. I k'o što rekoh, živi žena sama... a ta
žena je povod da vidimo malo kako žive deca te žene. Vidite, međ’
seljanima vlada mišljenje da sama žena u lošoj finansijskoj
situaciji bez igde ikoga bi morala da se kurva (izvin’te na izrazu)
a njena deca bi morala da budu propalice. Nije da oni to jasno kažu,
ali to misle. I šapuću naokolo. A šta ako se žena ne kurva, nego se
raspadne od posla da podigne tu decu? Ako pitate seljane, reći će
vam... a možda vam i neće reći, ali pomisliće da se kurva, samo se
dobro skriva. A šta ako joj deca nisu propalice? E to mnogo buni
seljane. To je nedopustivo. To budi ono najgore u njima. Onu zavist koja
nije samo teorijska, koja ne ostaje na nivou osećanja, nego se nekad
otrgne kontroli i pređe u praktično delovanje da se ta deca sapletu
nekako. Toj deci se prosto moraju prilepiti neke sramne etikete, nešto
im fali, nešto kriju, jedan kaže da se potajno drogiraju, drugi da
potajno piju, treći da se potajno sastaju s nekim propalicama,
četvrti ko zna šta, peti tvrdi da je VIDEO nešto od toga, pa se te
priče isprepletaju, i ta deca ispadnu – šta? Pa ipak propalice. Jer
tako mora, jer seljačka zavist kraja nema. (Da se razumemo, kad kažem
„seljani“, „seljački“, itd, nikako ne mislim jednostavno na
ljude koji žive na selu, to je valjda jasno). Neku od te dece to jako
boli. Teško im je kad čuju kako se govorka da im je majka kurva, da
su oni narkomani, alkoholičari, da su promiskuitetnog ponašanja, a
ništa od toga nije istina. Pitaju se otkud tim ljudima sve to, zašto
se to o njima priča? A kako tek boli ako nekad zaista posrnu malo pa
primete kako se svi ti ljudi pakosno smeškaju! Pitaju se ta deca šta
su skrivila? (Kad kažem „deca“, ne mislim na decu nekih određenih
godina, mislim na decu kad dođu u godine da već postanu svesna
svega toga pa do posle puberteta). Dakle, pitaju se šta su skrivila
tim ljudima, zašto su etiketirana bez iakkvog razloga, zašto svi
jedva čekaju da posrnu?
Znate
šta, deco? Niste skrivili ništa, etiketirani ste bez racionalnog
razloga, i svi jedva čekaju da posrnete jer pustaju svojoj zavisti
na volju. Nemam konkretan savet kako da vas to ne boli, ali radite na
tome kako znate i umete! Za početak, bavite se svojim životom, a ako
i posrnete, trudite se najbolje što možete da se uspravite ponovo
ne misleći o tome šta drugi misle i kažu i kakav stav imaju prema
vašim posrnućima ili uspesima. Ne pravdajte se seljanima jer nećete
uspeti, to je uzaludno trošenje vremena, energije i živaca. Bavite
se svojim životom i polažite račune samo sebi. Seljana je uvek bilo
i biće, a vas nije uvek bilo i neće vas uvek biti, zato gledajte
sebe i svoja posla dok vas jeste da se ne desi da protraćite SVOJE
postojanje opterećujući se TUĐUM zavišću, zlobom, dosadom.
Milen Dođavola
Нема коментара:
Постави коментар